Desetljećima svijetu se govori da ljudska aktivnost, posebno emisije ugljičnog dioksida (CO2), uzrokuju katastrofalne klimatske promjene. Ujedinjeni narodi su dali alarm, upozoravajući na nadolazeću propast osim ako se ne poduzmu drastične mjere za smanjenje razine CO2.
Ali što ako priča koju smo dobili nije samo pretjerana, već i temeljno pogrešna? Što ako je pravi ekološki pokret otela moćna interesna skupina sa skrivenim motivima? Prema sve većem broju znanstvenika i stručnjaka, upravo se to dogodilo.
Prema Marku Keenanu, bivšem znanstveniku, postoji obilje dokaza i svjedočanstava renomiranih znanstvenika da ne postoji ‘CO2-inducirana’ klimatska hitna situacija, a on dijeli neke od njih u svojoj novoj knjizi pod naslovom “Klimatska CO2 prijevara – Kako su bankari oteli ekološki pokret.”
Podrijetlo klimatske panike
Moderna priča o klimatskim promjenama može se pratiti do osnivanja Međuvladinog panela o klimatskim promjenama (IPCC) 1988. godine od strane Programa Ujedinjenih naroda za okoliš (UNEP) i Svjetske meteorološke organizacije (WMO). IPCC je dobio zadatak pružanja znanstvenih savjeta o klimatskim promjenama i formuliranja strategija odgovora. Njegovo prvo procjenjivo izvješće postalo je temelj za Okvirnu konvenciju Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama (UNFCCC), koja je od tada oblikovala globalnu klimatsku politiku.
Međutim, ne slažu se svi sa zaključcima IPCC-a. Zapravo, gotovo 2.000 znanstvenika i stručnjaka iz više od 30 zemalja potpisalo je deklaraciju u kojoj se navodi da ne postoji klimatska hitna situacija i da su tvrdnje UN-a o klimatskim promjenama uzrokovanim ljudskim djelovanjem neutemeljene. Među potpisnicima je i Marc Morano, bivši znanstvenik u Ministarstvu za energiju i klimatske promjene Ujedinjenog Kraljevstva i bivši član osoblja Ujedinjenih naroda za okoliš. Morano tvrdi da, iako postoji stvarno zagađenje, CO2 nije problem. Umjesto toga, on ukazuje na industrijsku globalizaciju, koja je u okoliš unijela tisuće novih kemijskih spojeva, toksina i genetski modificiranih organizama (GMO).
Pogrešna znanost iza histerije
Jedan od ključnih argumenata protiv mainstream klimatske priče je da se klima uvijek mijenjala. Geološki zapisi pokazuju da je Zemlja doživjela prirodne cikluse zagrinja i hlađenja milijunima godina. Malo ledeno doba, na primjer, završilo je tek 1850. godine, a trenutno razdoblje zagrinja dio je prirodnog ciklusa. Prema zakladi Climate Intelligence (CLINTEL), ne postoje statistički dokazi da globalno zagrinje pojačava uragane, poplave ili suše. Zapravo, svijet se zagrijao znatno manje nego što su predvidjeli modeli IPCC-a.
Dr. Nils-Axel Mörner, bivši predsjednik odbora za razinu mora UN IPCC-a, bio je posebno glasan u svojoj kritici. “Sunčeva aktivnost je dominantni čimbenik u klimi, a ne CO2,” izjavio je. “Nešto je u osnovi pogrešno u hipotezi o krivnji CO2. Pokrenuta je prije više od 100 godina, a gotovo odmah su izvrsni fizičari pokazali da hipoteza ne funkcionira.”
Dr. Mototaka Nakamura, klimatski znanstvenik s doktoratom s MIT-a, također je kritizirao podatke na kojima se temelji znanost o globalnom zagrinju. “Naši modeli su mickey-mouse parodije stvarnog svijeta,” rekao je. “Globalne srednje temperature prije 1980. godine temelje se na nepouzdanim podacima.”
Skrivena agenda: Kontrola i profit
Dakle, ako je znanost pogrešna, zašto je priča o klimatskim promjenama dobila takvu pozornost? Prema Moranu i drugim kritičarima, odgovor leži u financijskim i političkim interesima koji stoje iza pokreta. Agenda 2030 UN-a i Pariški sporazum imaju za cilj smanjiti emisije CO2 za 7% godišnje do 2030. godine. Iako ovo može zvučati plemenito, stvarnost je da bi takve politike uništile globalnu ekonomiju, posebno u zemljama u razvoju koje uvelike ovise o fosilnim gorivima.
Financijalizacija globalne ekonomije sada se temelji na strategiji “net-zero” emisija stakleničkih plinova. Središnje banke i mega-korporacije pokreću ovu agendu, s Bankom za međunarodna poravnanja (BIS) koja je 2015. godine stvorila Radnu skupinu za financijsko izvješćivanje o klimatskim promjenama (TCFD). Ova radna skupina predstavlja 118 bilijuna dolara u imovini i uključuje ključne igrače kao što su JP Morgan Chase, BlackRock i HSBC. Poticanje “zelene ekonomije” manje je vezano za spašavanje planeta, a više za konsolidaciju bogatstva i moći.
Dr. Otmar Edenhofer, bivši supredsjedatelj Radne skupine III IPCC-a, priznao je to u intervjuu iz 2010. godine. “Moramo jasno reći da mi de facto redistribuiramo svjetsko bogatstvo kroz klimatsku politiku,” rekao je. “Moramo se osloboditi iluzije da je međunarodna klimatska politika politika zaštite okoliša. Ovo više nema gotovo ništa zajedničko s politikom zaštite okoliša.”
Otimanje ekološkog pokreta
Ekološki pokret, koji se nekada fokusirao na stvarne probleme poput zagađenja i krčenja šuma, otela je moćna elita. Zviždač George Hunt, koji je služio kao službeni domaćin na ključnom ekološkom sastanku 1987. godine, otkrio je da su figure poput Davida Rockefellera i Barona Edmunda de Rothschilda bile prisutne. Prema Huntu, Summit Zemlje UN-a 1992. godine bio je manje o zaštiti okoliša, a više o konsolidaciji kontrole nad Zemljinim resursima.
“Isti svjetski poredak koji je prevario zemlje trećeg svijeta da posuđuju sredstva i nagomilaju ogromne dugove… i namjerno stvara rat i dug kako bi doveo društva pod svoju kontrolu,” rekao je Hunt. “Svjetski poredak nije lijepa skupina ljudi.”
Poziv na pravoj ekologiji
Priča o klimatskim promjenama, koju promoviraju UN i njegovi saveznici, ne temelji se na zdravoj znanosti, već na pogrešnim modelima i skrivenim motivima. Pravi ekološki pokret, koji je nekada nastojao zaštititi planet od stvarnih prijetnji, preuzela je moćna interesna skupina koja želi kontrolirati globalnu ekonomiju. Vrijeme je da odbacimo klimatsku histeriju i usredotočimo se na stvarne rješenja za stvarne probleme. Kako je Patrick Moore, suosnivač Greenpeacea, primjereno rekao, “Cijela klimatska kriza nije samo lažna vijest, to je lažna znanost.”
Istina je druga, ali na nama je da je potražimo i zahtijevamo odgovornost od onih koji su oteli ekološki pokret za vlastitu korist.